Efekt ulcerozne kože

Ulkus (čir) je kožni defekt koji zadire u njezinu dubinu, lomi bazalne membrane epidermisa, a može se proširiti i u dermis ili u subcutis. Zalječenje slijedi nakon odbacivanja nekrotičnog tkiva uz stvaranje ožiljka od vezivnog tkiva.

Ulkus može biti rezultat oštećenja  nekog određenog dijela kože, a može se pojaviti i kao zasebna bolest. Mogući mehanizmi na kojima se temelje oštećenja koja vode do pojave ulkusa ili doprinose njegovoj pojavi su:

Smetnje prokrvljenosti arterija i vena

Ovdje prije svega treba spomenuti Ulcus cruris (ulkus goljenice) koji je u 90% slučajeva uvjetovan kroničnom venoznom insuficijencijom. Arterijski ulkus uzrokovan je arterijski uvjetovanim smetnjama prokrvljenosti.

Mehaničke traume poput žuljeva nastalih uslijed pritiska

Dekubitus (žulj nastao uslijed pritiska) nastaje uslijed dugotrajnog vanjskog pritiska na ograničeno mjesto kože i time uvjetovane nedostatne prokrvljenosti. Najčešće se javlja kod nepokretnih osoba koje leže u krevetu, npr. komatozni ili imobilizirani pacijenti.

Posebni oblici ulkusa: "dijabetičko stopalo"

Kod tog oblika ulkusa dolazi do pojave neujednačenog opterećenja stopala uslijed oštećenja živaca izazvanog dijabetesom. U kombinaciji sa smetnjama prokrvljenosti i otežanim zacjeljivanjem rana to često dovodi do čireva sa sekundarnom bakterijskom infekcijom.

Fizikalne, kemijske i mikrobiološke nokse

U fizikalne nokse ubrajamo, npr. terapiju zračenjem. Kemijska djelovanja, posebno alkalijskim sredstvima (lužinama), također mogu dovesti do ulceroznih oštećenja kože. Čirevi izazvani mikrobiološkim putem vrlo su rijetki u Europi. Češće se javljaju u tropskim zemljama.