Dermis (korij)

Dermis (derma, grč. koža, također korij) tvori čvrstu granicu prema epidermisu (gornji sloj kože), za razliku od njegovog prijelaza prema subcutisu (donje masno tkivo) koji je, naprotiv, u tekućem stanju.

Stratum papillare tvori čvrstu valovitu granicu prema epidermisu.

1. stratum papillare

2. bazalna membrana

3. bazalne stanice
4. epidermis

Stratum papillare i stratum reticulare

Stratum reticulare (stratum, lat. pokrov, sloj + reticular, lat. mrežast) tvori donji dio dermisa koji se cijelom svojom površinom dodiruje s niže smještenim subcutisom (donji sloj kože). Stratum papillare (papille, lat. izbočina) je gornji sloj kože koji je od gornjeg sloja, epidermisa, odijeljen čvrstom, valovitom granicom. Valovito oblikovana struktura pri tom povećava dodirnu površinu prema epidermisu. Time se, preko guste kapilarne mreže u papilama, za najdonji sloj epitela epidermisa - bazalne stanice - osigurava optimalna opskrba hranjivim tvarima epidermis.

Vezivno tkivo dermisa

Glavni sastavni dio dermisa su proteinska vezivna vlakna. To su zavojito, valovito oblikovana i jedva rastezljiva kolagenska elastična vlakna. Ona dermisu ujedno daju elastičnost i čvrstoću.

U mladoj koži veze kolagenskih vlakana i glikozaminoglikana imaju veliku sposobnost vezivanja vode i tako doprinose njezinoj izraženoj napetosti (turgor kože). S godinama se kolagenska vlakna sve više mreškaju, a sposobnost vezivanja vode se smanjuje. Koža naginje stvaranju bora.

Glikozaminoglikan (mukopolisaharidi) se veže s proteinskom komponentom vezivnoga tkiva u tzv. proteoglikane. Oni tvore želatinastu masu koja poput spužve može  vezati, te opet otpuštati vodu.

Vezivno tkivo, glikozaminoglikani i kapacitet vezanja vode

Međuprostori dermalnog, vlaknastog pletiva ispunjeni su jednom vrstom "mase" načinjene od dugih lanaca molekula šećera (polisaharidi = poly, grč. bogata, puna + sacchar, grč. šećer). Ovi tzv. glikozaminoglikani (ili mukopolisaharidi), koji se pomoću fibronektina poput neke vrste "ljepila" vežu s proteinskom komponentom vezivnog tkiva u proteoglikane, mogu vezati molekule vode. Ta želatinsta masa djeluje poput spužve: pod pritiskom, vezana se voda može reverzibilno otpustiti i opet potom vezati. Ovaj proces najvjerojatnije pridonosi procesu opskrbe dermisa hranom.

Hijaluronska kiselina (hyalo, grč. staklo) pripada skupini glikozaminoglikana, pa samim time i u dio vezivnog tkiva koji na sebe veže vodu. Glikozaminoglikan podliježe stalnom procesu razgradnje i ponovne izgradnje. Nasuprot tome, kolagenska se komponenta obnavlja prema potrebi, npr. nakon ozljeda kože.

Među ostalim sastavnim dijelovima dermisa nalaze se različiti tipovi stanica kao što su fibroplasti, mastociti i druge tkivne stanice, te mnogobrojne krvne i limfne žile, završeci živaca, receptori hladnoće i topline kao i osjetila dodira.